U Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru u četvrtak će se predstaviti knjiga „Zadarski slavuji: braća Antonio i Gaetano Pini-Corsi“ autorice doc. dr. sc. Katice Burić Ćenan, predavačice na Odjelu za etnologiju i antropologiju, znanstvenice koja je svoje djelovanje usmjerila na istraživanje glazbene povijesti Zadra u 18. i 20. stoljeću.
Antonio Pini-Corsi bio je, prema relevantnoj svjetskoj, historiografskoj i suvremenoj literaturi, jedan od najboljih svjetskih buffo bas-baritona, a njegov brat Gaetano bio je također svjetski poznati operni pjevač. Ennio Stipčević i Zdravko Blažeković već su 1980-ih, istražujući glazbene ostavštine Državnoga i Nadbiskupskog arhiva, otkrili da je u Zadru djelovalo više zanimljivih i značajnih skladatelja i drugih glazbenika, ali je to ostalo u okviru znanstvenih članaka. Tek objavom prve Knjige Burić Ćenan, maestro Edo Mičić pokreće napore u revitaliziranju nekih djela te ih izvodi u sklopu Glazbenih večeri u Sv. Donatu i kasnije u HNK Zadar.
Iako je Zadar bio jedno od najmanjih središta austrijskih pokrajina, u njemu se odvijao vrlo živ politički, gospodarski i kulturni život koji je pratio kulturne tekovine većih europskih središta, ponajprije talijanskih gradova (Milana, Padove, Venecije), ali i Beča i Praga. Već do sredine 19. stoljeća Zadar je imao uhodan glazbeni život. Uz orkestre Gradske i Vojne glazbe koje su činili većinom strani glazbenici, Zadrani su najčešće slušali kazališni orkestar, ali i orkestar katedrale sv. Stošije. Sredinom 19. stoljeća, točnije
– I Antonio i Gaetano bili su učenici u Filharmonijskom društvu, koje je 1856., osnovalo nekoliko zadarskih zaljubljenika u glazbu i glazbenih amatera. Čini se da je Antonio vrlo brzo prepoznat kao izuzetan pjevački talent jer ga periodika oslovljava kao bebe del publico. Već s petnaest godina on se izdvaja kao vokalni solist, a zanimljivo je i da svira orgulje u crkvici Gospe od zdravlja. S 19 godina napušta Zadar te ostvaruje debi u Teatro Ricci u Cremoni. Njegova prirodna predispozicija za komične uloge sljedećih će ga godina munjevito voditi prema velikim ulogama i važnim, svjetskim premijerama. I talent mlađega brata rano je prepoznat u okvirima Filharmonijskoga društva pa je već sa 16 godina spakirao kovčege za inozemstvo, otkrila je dr. Burić Ćenan u posljednjem broju Glasnika Sveučilišta u Zadru Lanterna.
Antonio i Gaetano tijekom dugogodišnje inozemne karijere potpisivali su se dvama prezimenima – Pini i Corsi. Očevo prezime Pini potječe iz ugledne obitelji iz Skradina koja je još od njihova djeda gravitirala prema Zadru. Prezime Corsi, s majčine strane, potječe iz Verone, a pripada obitelji koja se u talijansku glazbenu prošlost upisala s nekoliko vrsnih pjevačkih imena.
– Surađivali su s gotovo svim najutjecajnijim pjevačima i dirigentima toga vremena. Antonio, kojega je Verdi nazivao un forte musicista, gotovo je cijeli život dijelio pozornicu s malo mlađim Enricom Carusom, ali i brojnim drugim pjevačima. Na mnogim svjetskim pozornicama (u milanskoj Scali, londonskom Covent Gardenu, njujorškom Metropolitanu), nastupao je uz Toscaninija i mnoge druge dirigente te ostvario stotinjak glavnih i sporednih uloga. Giacomo Puccini s jednakim je povjerenjem birao obojicu, i to za nekoliko opernih premijera.
Giuseppe Verdi u jednom pismu navodi da nitko ne može izvesti ulogu Forda tako dobro kao Pini-Corsi. Nakon izvrsnoga nastupa u Rigolettu, Verdi se pobrinuo da Antonio dobije bolju priliku – angažman u njegovoj posljednjoj operi – Falstaffu, kaže dr. Burić Ćenan.
Bio je i u bliskim profesionalnim i prijateljskim odnosima s jednim od najvećih opernih tenora svih vremena Enricom Carusom. Jedan od prvih audiozapisa u povijesti bila je Antonijeva skladba Tu non mi vuoi piu ben, koja je tom 29-godišnjaku donijela nevjerojatnu slavu na engleskome govornom području. I ne samo to, zahvaljujući Carusu, Antonijeva skladba Tu non mi vuoi… uskoro se našla na brojnim kompilacijama te tako postala popularna. Antonija inače povjesničari glazbe smatraju najboljim i najomiljenijim buffo bas-baritonom.
– Basso buffo je pojam uvriježen mu svjetskoj glazbenoj terminologiji koji označava opernoga pjevača koji pjeva komičnu ulogu. Osim vokalne interpretacije, buffo pjevač morao je biti i izvrstan glumac koji je u stanju humorom osvojiti publiku. Ipak, osim njegovih zapamćenih interpretacija, npr. Mozartovih i Rossinijevih komičnih likova, jednako je snažno tumačio i uloge naturalističkoga opusa, od Boheme do Tosce i Sibira. Zahvaljujući Antonijevu plodnom diskografskom angažmanu, brojnim audiozapisima za najuglednije diskografske kuće toga vremena (Gramophone, Pathé, Columbia…), i danas možemo slušati Pini-Corsijeve interpretacije koje su vrijedne i kao dokaz jednoga davnog načina interpretiranja u opernoj glazbi, otkriva Burić Ćenan.
Gaetanova karijera trajala je gotovo šest desetljeća, a zbog prilagodljivosti ulogama bio je tražen i cijenjen među skladateljima, dirigentima, impresarijima, ali i publikom. U moru različitih dirigenata pod čijom je palicom pjevao izdvaja se Arturo Toscanini. Dosta je surađivao i s Puccinijem te je u svjetskim opernim memoarima ostao zapamćen kao prvi Goro na svjetskoj premijeri opere Madama Butterfly.
Zanimljivo je da su Antonio i Gaetano tijekom života često dolazili u Zadar gdje su redovito priređivali koncerte u suradnji sa Zadarskom filharmonijom i drugim zadarskim glazbenicima koji su, baš poput njih, ostvarili iznimne svjetske karijere.
Brojne zanimljive činjenice o ovoj dvojici glazbenika i knjizi dr. Burić Ćenan mogu se doznati na predstavljanju knjige u četvrtak u Svečanoj dvorani, s početkom u 19 sati.
