Početna VIJESTI RokOtok – Domagoj Jakopović Ribafish plivat će 4. srpnja od otoka...

RokOtok – Domagoj Jakopović Ribafish plivat će 4. srpnja od otoka Vira do otoka Paga, u znak sjećanja na svoga sina Roka

Foto: FB Virski list

Poznati novinar, bloger i TV voditelj Domagoj Jakopović Ribafish plivat će 4. srpnja od otoka Vira do otoka Paga u sklopu projekta RokOtok kojim se povezuju svi nastanjeni hrvatski otoci. Ribafish pliva u spomen na svog tragično preminulog sina Roka, s ciljem privlačenja djece i roditelja na druženje i aktivnosti izvan virtualnog svijeta.

„Fališ mališa. Ovaj svijet je toliko prazan bez tebe. Voli te tata“, emotivna je objava Domagoja Jakopovića kojom se posljednjeg dana veljače na Instagramu s tugom prisjetio svoga zauvijek izgubljenog sina. Četiri godine ranije Jakopovićev sin Rok izgubio je život u tragičnim okolnostima, o čemu je poznati bloger i novinar govorio terapeutski i vrlo otvoreno.

„Kada sam shvatio da mog Roka više nema, samo sam izašao na cestu, hodao i nadao se da će me nešto zgaziti. Gubitak djeteta je nešto najgore, sve boli, svaka sekunda je bolna… Bio sam i na rubu da odustanem od života, otišao sam na Zanzibar posjetiti mjesto koje se naziva The Rock, kao i moj sin. Trebali smo to mjesto posjetiti zajedno kad maturira. Imao sam najcrnje misli, ali nešto mi nije dalo da si oduzmem život. Napisao sam knjigu i započeo projekt RokOtok u kojem plivamo između otoka na Jadranu i pomažemo djeci da više budu u prirodi, veselju i druženju“, poručio je tada Jakopović vjerujući kako će njegove buduće aktivnosti, među ostalim, ukazati na važnost suočavanja s problemima tinejdžera i opasnih virtualnih izazova kojima su izloženi. Domagojevog 12-godišnjeg Roka više nije bilo, pa je njihova velika želja kako će upoznati i obići sve nastanjene otoke na istočnojadranskoj obali, bila naglo i brutalno prekinuta.

Domagoj Jakopović, u novinarskim i blogerskim krugovima poznatiji kao Ribafish, odlučio je zato plivanjem povezati sve nastanjene hrvatske otoke, njih pedeset, u spomen na svog preminulog sina. Cilj je bio jednostavan: privući djecu i roditelje na druženje i aktivnosti izvan virtualnog svijeta, kako bi zajedničkim snagama ostvarili nikad završeni životni projekt oca i sina. Dosad su preko Udruge RokOtok odrađene dvije plivačke etape projekta: od Dubrovnika do Čiova te od Brodarice i Krapnja do Preka na Ugljanu. Ovogodišnjim prvim plivanjem u srpnju od Privlake do Vira, odnosno konačnog cilja na otoku Krku, Ribafish će završiti projekt RokOtok.

Možete li pretpostaviti kakav će osjećaj biti završiti projekt? Nakon toliko preplivanih kilometara, povezanih mjesta i otoka, djece i roditelja, hoće li se osjećaji moći svesti na neku riječ, rečenicu ili konačnu misao?

– Kada misliš da si sve posložio kako si zamislio i da si na putu da kvalitetno završiš ono što si započeo, često se ispriječi gospodin Život i okrene karte na neku drugu stranu. Pa mi se čini da bi tako moglo biti i s projektom #RokOtok, iako za sada sve ide prekrasno. Ovo je treća i posljednja etapa RokOtoka u kojem ćemo zabosti pedesetu zastavicu na pedeseti otok, ali nadam se da to nije kraj priči o važnosti povezivanja ljudi i druženju s klincima kojima želimo poručiti da se trebaju više igrati na otvorenom i brinuti o našem jedinom planetu. Tako da ćemo na Krku vjerojatno reći samo – plivamo dalje…

Kakav je osjećaj bio na početku projekta, uoči prvog plivanja, a kakav Vam je sada pred završnom etapom? Jeste li ikad pomislili da ste si zadali pretežak zadatak?

– Da nije bilo RokOtoka, vjerojatno bih se predao i odustao te kukao svima oko sebe kako je život nepravedan i kako ništa nema smisla. Uvijek sam u životu birao teži put, odnosno poštenje i rad, pa sam se odlučio boriti i tako smo nekako uspjeli izgurati i prve dvije etape. Prva faza od Dubrovnika do Splita je fizički bila stravično teška s obzirom na to da sam astmatičar i imam potrgano rame, a bilo je dionica i preko 15 kilometara, dok je druga bila opaka za psihu. Morali smo nabaviti desetke dokumenata i potvrda te smo se susreli s nekim lošim ljudima, ali smo ipak umorni i dosta okrznuti konačno uspjeli nekako doći i do 34. otoka. Uz prave, divne i velike ljude ništa nije neizvedivo, pa bih se do neba zahvalio posadi, udrugarima, sponzorima, donatorima, sedmoj sili i svim otočanima i ljudima koji stoje uz RokOtok i shvaćaju da je riječ o nečem bitnom. Ljudi, hvala na svemu.

Vaša misija ili projekt, ako mogu zaključiti, proizlazi iz tragičnih okolnosti, ali ima plemenit cilj. Vidite li četiri godine kasnije neke promjene u javnoj percepciji o štetnosti igrica, važnosti međugeneracijskog druženja i, uopće, možete li procijeniti u kojoj su mjeri Vaše poruke dosad doprle do djece i roditelja?

– Više od 3.500 djece i još više roditelja, djedova, baka, svi su na neki način došavši na druženje na plaži nakon plivanja u ove dvije godine dali obol projektu, naravno, neki više, neki manje. Bilo je tu bakica koje su otimale poklone, ljudi koji su došli samo da nešto odnesu doma, ali i velika, ogromna skupina ljudi koji su nešto poslušali, upamtili i najbitnije – primijenili. Bilo je tu zagrljaja, suza, obećanja, toplih riječi i puno, puno ljubavi. Ako je na svakom otoku barem jednom djetetu koje je bilo na predavanju postalo jasnije zašto ne smije bacati plastiku u more i zašto je potrebno razgovarati i igrati se s roditeljima i prijateljima u prirodi – mislim da smo na dobrom putu.

Posredno šaljete i snažnu ekološku poruku o važnosti zelenijeg ili čišćeg okoliša. S obzirom na to da ste preplivali gotovo cijeli hrvatski Jadran, je li još uvijek kakav je nekad bio, odnosno da li je nakon dosad realiziranog projekta RokOtok Jadran možda malo zeleniji, modriji i čišći?

– U jednom sam trenutku tijekom plivanja s Visa na Biševo doživio da me je morska struja tako divljački i moćno u djeliću sekunde odbacila dvadesetak metara od broda, da sam po tko zna koji put shvatio da smo mi ljudi u biti mali atomčići koji mogu biti potpuno nebitni za ovaj planet, ali isto tako i vrlo opasni ako za njega ne brinu. U posljednjim smo desetljećima toliko zagadili Zemlju da se ona neće još dugo oporaviti niti riješiti otpada, a Jadran je zbog više faktora i dalje predivan, iako opako načet. Struje i vjetrovi u kombinaciji s neodgovornim pojedincima velika su opasnost našem malom moru i svaka jedinka je jako bitna, pa se nadam da smo s tih tridesetak akcija čišćenja barem malo doprinijeli ljepoti i čistoći našeg dijela Jadrana.

Energija koja je pratila Vaš projekt od prvog je dana bila izrazito pozitivna. Može li RokOtok, kada se plivanjem privede kraju, već sljedeće godine prerasti u nešto drugo kako bi se sačuvala ta energija?

– ‘Ajmo mi prvo preplivati ovih šezdesetak kilometara i organizirati 18 kvalitetnih druženja s klincima pa onda razmišljati o budućnosti (smijeh)… Puno je ideja u glavi, ali idemo raditi jedno po jedno. U svakom slučaju, ne mislimo odustati ni od edukacije ni od plivanja.

Plivali ste s djecom i rekreativcima, širili i upijali pozitivu, čistili plaže, educirali te napravili više za promociju Jadrana i otoka od bilo koga tijekom posljednjih 30 godina. Ako smijem primijetiti, napravili ste puno više od početnog plana kojeg ste imali sa sinom Rokom?

– To je život. Rok i ja smo obišli osam otoka, šetali po Čiovu, planinarili po Lastovu, birali najljepšu plažu Korčule i Ugljana, tražili geocacheve posvuda… Ali ovo mi nikad ne bi palo na pamet. Totalno sam presložio život zbog projekta, radim puno više kroz hladni dio godine kako bih srpanj posvetio samo projektu, i nadam se da će to dati neke rezultate kako bi ljudi više cijenili jedni druge i da bi nam svima bilo lakše i bolje.

Tko Vam je dosad bio najzabavnije plivačko društvo; plivačka maratonka Dina Levačić, vaterpolist Dubravko Šimenc ili možda pisac Bruno Šimleša?

– Ajme, koliko sam ja zahvalan svim ljudima koji su došli plivati. Veliki Miho Bošković mi je na putu do Koločepa rekao da plivam s njegove vanjske strane pa ako naleti morski pas – ja prvi komuniciram s njim, Toni Pavičić Donkić je drugi put u životu došao na Brač s Hvara (prvi puta je fulao trajekt), Antonia Buličić toliko brzo pliva da sam se htio šlepati iza nje, Dubravko Šimenc je i dalje neuništivi i neumorni nasmijani stroj za plivanje, Dina je toliko elegantna dok sječe valove da gledam na drugu stranu, Bruno me zadivio kvalitetom plivanja, pa vaterpolisti Starog Asa, plivači, neplivači, poznati i nepoznati… Bilo ih je preko stotinu, svima kapa do poda, ne bih nikog izdvajao nego samo pozvao sve na zadnju etapu.

Kako ste se pripremali za završni dio projekta? Postoje li razlike u pripremama između pojedinih etapa?

– Od svibnja baš i ne spavam jer ima stotine obaveza i detalja koji se moraju odraditi, to je ipak 18 evenata na 17 otoka u 25 dana. Pokušajte odraditi s par volontera jedan event na jednome mjestu i spavat ćete tri dana nakon toga od umora – ovo je pakleno teško, ali ima viši cilj i zato će ispasti savršeno. Veliko hvala mojim potpredsjednicama, odvjetnici, udrugarima koji su u projektu iako su do grla u poslu te što ćemo i ove godine probati sve iznijeti na svojim leđima. Nadao sam se da će netko od ljudi koji imaju moć i vlast prepoznati projekt kao nešto potrebno, ali i dalje je sve uglavnom na dobroj volji pojedinaca.

Ponedjeljak je, 4. srpnja, i Vi ste na otoku Viru. Upravo se spremate preplivati 1.300 metara dionice prema otoku Pagu. Koju bi poruku željeli uputili u tom trenutku i s tog mjesta?

– Plivajte, igrajte se, istražujte i volite jedni druge. Život je puno ljepši kad se smijemo i družimo i pritom pazimo da i generacijama iza nas bude isto tako.

Možete li sada, četiri godine nakon gubitka sina Roka i uoči završne etape projekta RokOtok, govoriti o životnoj sreći; jeste li je pronašli u projektu, ljudima koji Vas okružuju, cilju kojega želite ispuniti ili obećanju koje ste jednom dali?

– Svaki dan je prokleto teška borba, na svaki uzlet dođe nekakva šaka u glavu koja te prizemlji, razvali i ne želi ti dati da se digneš i nastaviš borbu. I najlakše bi bilo ostati ležati i predati se. I možda bi trebalo gledati svoja posla i samo šutjeti, ali zbog Roka i svih onih klinaca koji nisu više fizički među nama, kao i onih koji ne znaju što bi sa sobom u ova glupa vremena, tu je projekt #RokOtok i želja da se povežemo, igramo i veselimo u čišćem i boljem svijetu. Ne znam hoću li ikada više u životu moći biti sretan, ali se nadam da ću neke druge ljude učiniti sretnijima. Samo znam da ću učiniti sve da ispunim svoje obećanje i plivati do svakog naseljenog hrvatskog otoka. Čuvajte naše otoke, čuvajte naše more, volite ljude oko sebe i veselite se svakoj sitnici, vole vas RokOtočani.