Prosinac je na Novom radiju ponovno donio “Prekovremeni Šušur” – razdoblje u kojem se kroz eter predstavljaju ljudi koji svojim djelovanjem mijenjaju živote drugih. Ovoga tjedna posebno mjesto zauzela je mlada, ali iznimno aktivna udruga Zaratinići, osnovana 2024. godine od strane roditelja djece s teškoćama u razvoju. U gostovanju na Novom radiju predstavile su se Iva Tokić i Doroteja Kučera – dvije majke koje su, umjesto čekanja na sustav, odlučile izgraditi podršku kakvu su godinama tražile.
Udruga danas okuplja 51 dijete i 20 roditelja, a nastala je iz najjednostavnije, ali najvažnije potrebe – pronaći zajednicu koja razumije.
“Nije postojalo ništa usmjereno baš našoj djeci – djeci s cerebralnom paralizom, genetskim poremećajima i višestrukim teškoćama. Sve što znamo, naučili smo udarajući glavom o zid. Država vam ne daje te informacije – roditelji u čekaonicama daju,” kaže Doroteja.
Godinama su, kažu, sami tražili odgovore: gdje vježbati, kako ostvariti prava, kome se obratiti, kako doći do pomagala i tko im uopće može pomoći. Danas sve te informacije prikupljaju, organiziraju i dijele s novim obiteljima, želeći ih poštedjeti osjećaja izgubljenosti kroz koji su sami prolazili.
“Na početku smo samo htjeli svoje mjesto pod suncem. Sada ga imamo – i čuvamo ga za sve nove roditelje koji tek prolaze ono što smo mi prošli.”
Zaratinići naglašavaju kako su u prvoj godini naišli na razumijevanje grada, županije i drugih institucija, no sustavna rješenja još uvijek izostaju.
“Lijepo je imati podršku, ali još nismo zagrebli duboko. Tek trebamo početi stvarati strategiju koja će u gradu zadržati stručnjake – fizioterapeute, logopede, edukacijske rehabilitatore.”
Najveći izazov je to što udruga i dalje nema vlastiti prostor. Svi sastanci, mailovi, dogovori i pozivi rješavaju se – od kuće.
“Ljudi žele donirati, a mi nemamo gdje skladištiti. Morali smo odbijati donacije. To je najgore.”
Iz mnoštva problema istaknula se i jedna vrlo jednostavna, ali važna molba: “Ne parkirajte na mjesta za invalide.” “To nije privilegija – to je potreba. Kad morate izvaditi dijete iz auta i staviti ga u kolica, običan parking jednostavno ne funkcionira. Ako vam to mjesto treba – uzmite i naše dijagnoze.”
Udruga također otvoreno zagovara osnivanje prvog velikog rehabilitacijskog centra u Dalmaciji, po uzoru na onaj u Zagrebu. “Zašto naša djeca moraju preko Velebita zbog terapije? Zašto cijela Dalmacija ne bi dolazila u Zadar, a ne obratno?”
Jedno od najvećih postignuća udruge svakako su komunikatori – uređaji za djecu koja ne mogu govoriti. Procjene radi vrhunska stručnjakinja iz Pule, a postupak za svaki uređaj traje i više od godinu dana.
“Kupimo uređaj, damo ga djetetu, pratimo napredak, pružamo podršku. Nije to samo kupnja – to je nova mogućnost komunikacije.”
Zaratinići su u samo godinu dana dokazali da mala skupina roditelja može pokrenuti promjene brže od cijelog birokratskog sustava. No, oni ne traže pohvale niti herojske titule – samo normalne uvjete za život svoje djece.
Njihove želje nisu luksuz. One su osnovne. I sve su – ostvarive.
Zato poručuju: “Treba nam razumijevanje, prostor, rehabilitacija, mobilni timovi, grijani bazen i sustav koji čuje roditelje. A zajednica nam može pomoći već danas – svojim ponašanjem, pažnjom i glasom.”
