U eteru Novog radija ugostili smo mladog zadarskog glazbenika, pedagoga i skladatelja, 34-godišnjeg Damjana Bakića. Povod razgovoru je velika vijest – Damjan je dobio prestižnu Berklee Online Scholarship stipendiju za dovršetak programa “Professional Certificate: Orchestration & Film Scoring” na Berklee College of Music. Riječ je o stipendiji koju ostvaruje tek 2–3 % online studenata. Razgovarali smo o njegovom glazbenom putu, filmskoj glazbi, jazzu i planovima za budućnost.
Damjane, prije svega – čestitamo! Koliko ti znači ova stipendija i jesi li očekivao ovakav rasplet?
Hvala vam! Iskreno, nadao sam se, ali nisam očekivao. Program je iznimno zahtjevan, s tjednim zadacima i ozbiljnim produkcijskim standardima. Kada sam vidio da sam tri kolegija završio s ocjenom A i da sam među malim postotkom dobitnika stipendije, bio sam stvarno ponosan. To mi je potvrda da sam na dobrom putu.
Koliko sam te uspjela izguglati tvoj glazbeni put počinje vrlo rano – klavir s četiri godine, orgulje s pet. Je li bilo ikad dvojbe čime ćeš se baviti?
Ne baš. Odrastao sam u glazbenoj obitelji – majka je pjevala u prvoj ženskoj klapi “Zadranke”, a ujak je surađivao s Gibonnijem, Oliverom i drugima. Glazba je kod nas bila svakodnevica. Klavir mi je i danas “matični jezik”, ali volim širinu – sviram i orgulje, gitaru, bas, mandolinu, bubnjeve… Ta raznolikost kasnije mi je jako pomogla u aranžiranju i orkestraciji.
Završio si novinarstvo, a potom i Glazbenu akademiju u Zagrebu. Kako je došlo do tog “zaokreta”?
Zapravo, nije to bio zaokret nego paralelni put. Novinarstvo me naučilo strukturirati misli i razumjeti kontekst, što je u filmskoj glazbi jako važno. No srce je ipak prevagnulo – upisao sam glazbenu pedagogiju na Muzičkoj akademiji, završio s izvrsnim uspjehom i tijekom studija intenzivno se posvetio jazzu.
Radio si s ozbiljnim jazz imenima – David Gazarov, Elvis Penava, Saša Nestorović… Koliko je jazz utjecao na tvoj skladateljski rukopis?
Ogromno. Jazz improvizacija te uči slobodi, ali i disciplini. Harmonija, ritam, osjećaj za frazu – sve to kasnije prenosiš u orkestraciju. Jazz mi je otvorio uši. Naučio sam slušati između tonova.
Kada se javila ljubav prema filmskoj glazbi?
Na Akademiji, kroz predmet Osnove kompozicije kod profesora Srđana Dedića. Tada sam počeo razmišljati o glazbi kao narativnom alatu. Filmska glazba me privukla jer traži stilsku fleksibilnost – od simfonijskog zvuka do minimalizma ili jazza. To je izazov koji me stalno pokreće.
Već si radio na filmu – “Iza oblaka” 2020. godine. Kako izgleda proces skladanja za film?
To je potpuno drugačiji mindset. Ne pišeš za sebe, nego za priču. Moraš razumjeti likove, tempo montaže, emociju scene. Ponekad je najbolja glazba ona koju gledatelj gotovo i ne primijeti, ali osjeti.
Negdje sam pročitala da si čak razgovarao s Andyjem Hillom, nekadašnjim glazbenim direktorom Disneyjeve produkcije. Kako je do toga došlo i koliko ti je to iskustvo značilo?
Puno. Bio sam primljen na jednogodišnji master program Film Scoring Academy of Europe u Sofiji, ali zbog financija i posla u Zagrebu tada nisam otišao. Ipak, sama činjenica da sam prošao selekciju i razgovarao s čovjekom koji je radio u Disneyju dala mi je dodatnu motivaciju.
Sudjelovao si i na Umbria Jazz Clinics u Perugi, u organizaciji Berkleea. Je li to bio prelomni trenutak?
Definitivno jedan od važnijih. Tjedan dana intenzivnog rada s profesorima iz Bostona, big band aranžiranje, svakodnevno sviranje – to te “resetira” i podigne na novu razinu.
Tko su ti uzori u filmskoj glazbi?
Volim “old school” pristup. Recimo, Michael Kamen – vrhunski aranžer i dirigent, radio je crossover projekte s Metallicom i Queenom. I Dave Grusin, jazz pijanist i autor glazbe za “Ljetnikovac na Zlatnom jezeru”. Kod njih cijenim kombinaciju zanatske perfekcije i emocije.
Danas radiš kao učitelj i nastavnik glazbe u Zagrebu, paralelno nastupaš i skladaš. Kako uspijevaš sve uskladiti?
Organizacija i disciplina. Rad s djecom me veseli i drži prizemljenim. S druge strane, stalno nastupam i razvijam autorske projekte. Sve se nadopunjuje.
I za kraj – gdje vidiš sebe za deset godina?
Volio bih skladati glazbu za europske i svjetske filmove, možda dirigirati vlastite partiture s orkestrom. Put je dug, ali stipendija s Berkleea mi je veliki poticaj. Kad dobiješ potvrdu od institucije takvog renomea, dobiješ i dodatnu odgovornost – i motivaciju.
Damjan Bakić dokaz je da se talent, rad i upornost isplate. Od Zadra do Bostona – ili barem virtualne učionice Berkleea – njegov put tek dobiva novo poglavlje.
