Nakon osvajanja naslova europskog prvaka u U-21 kategoriji te srebrne medalje u seniorskoj konkurenciji na natjecanju održanom u Grčkoj, mladi zadarski borac Leo Žuža, člana Jiu jitsu kluba Zadar, potvrdio je da pripada samom vrhu europskog jiu-jitsua. Iako su rezultati impresivni, ono što ga posebno izdvaja jest skromnost, snažna povezanost s rodnim krajem i zrela sportska filozofija prema kojoj se do velikih uspjeha dolazi – korak po korak, borbu po borbu.
U razgovoru za Novi radio otkrio je kako je doživio najveće uspjehe svoje dosadašnje karijere, zašto uvijek s ponosom ističe svoje rodno mjesto Podgradinu, kako je uopće završio u jiu-jitsuu te zašto njegov klub smatra drugom obitelji.
– Osjećaj je stvarno lijep. Kad se nakon toliko napornog rada, truda i odricanja zaredaju takvi uspjesi, onda je to baš poseban osjećaj – kaže Leo.
No uz medalje i sportske uspjehe, u gotovo svakoj izjavi ističe i ono što mu je posebno važno, svoje rodno mjesto, Podgradinu. Leo ne skriva koliko mu znači rodni kraj, koji redovito spominje nakon svakog velikog rezultata.
– Odmalena smo učeni da volimo svoje rodno mjesto. Toliko nas je malo, a opet smo toliko veliki. Gdje god mogu, uvijek se pohvalim da sam iz Podgradine. Uvijek dignem zastavu ili stavim neku objavu, samo da se to što više promovira – govori.
Uz to je podijelio i jednu simpatičnu anegdotu sa zastavom koju nije uspio ponijeti sa sobom.
– Kuma mi je poklonila veliku hrvatsku zastavu, a na sredini piše Podgradina. I baš sam nju zaboravio. Dok se penjali na Sveti Rok poslao sam mami poruku da sam nešto zaboravio. Ona me pitala jesam li zaboravio kimono, a ja kažem: ‘Ne, majko, zastavu!’ – prisjetio se kroz smijeh.
Iako je na kraju došao do zlata i srebra, Leo priznaje da nikada ne ulazi u natjecanje razmišljajući o medalji.
– Nikad ne očekujem neki veliki rezultat. Meni je uvijek želja samo odraditi prvu borbu. Tako me uče treneri i to mi je stvarno puno pomoglo. Kad kreneš razmišljati da moraš osvojiti zlato ili biti u finalu, onda si samo stvaraš pritisak – objašnjava.
Upravo taj pristup smatra jednim od najvažnijih razloga zbog kojih je u posljednje vrijeme napravio veliki iskorak.
– Pokušavam iz glave maknuti sve osim prve borbe. Ne razmišljam ni o protivniku ni o finalu. Samo o tome da odradim ono što trebam. Ako prođe prva, onda ide druga i tako redom – kaže.
Koliko je bio miran na Europskom prvenstvu možda najbolje pokazuje anegdota koju je ispričao.
– Izbornik mi je rekao da imam još vremena i da mogu malo odspavati. Otišao sam na kauč u dvorani i zaspao. Onda dolaze izbornik i dečki iz reprezentacije i viču: ‘Leo, boriš se!’ Ja se dižem, trljam oči i govorim: ‘Dobro, dajte da se zagrijem.’ A oni meni kažu: ‘Nema zagrijavanja, ili ideš odmah ili si diskvalificiran’ – prepričava.
Na kraju je ipak sve završilo na najbolji mogući način.
– Uletio sam na tatami, odradio borbu i pobijedio. Tek poslije sam došao sebi – kaže kroz smijeh.
Iako je i u U-21 kategoriji konkurencija iznimno jaka, Leo priznaje da je seniorska razina ipak nešto sasvim drugo.
– U juniorima do 21 godine ima stvarno tvrdih i tehnički dobrih momaka, ali seniorska razina je puno teža. Tu odmah osjetiš da su ljudi fizički jači i iskusniji. Tada stvarno vidiš koliko moraš biti spreman ići i srcem i glavom – ističe.
Dodaje kako mu je upravo to iskustvo pokazalo koliko tehnika i mentalna stabilnost znače kad fizička snaga više nije dovoljna sama po sebi.
– Kad ti dođe netko tko je još snažniji od tebe, onda vidiš koliko treba tehnike i iskustva. Tada je najvažnije ne pokušavati ništa novo, nego raditi ono što treniraš svaki dan – kaže.
Leo je u jiu-jitsu ušao gotovo slučajno, i to tek s 15 godina.
– Bio sam drugi srednje i bio na praksi kao automehaničar. Prijatelj mi je rekao da bih trebao trenirati i dao mi broj trenera Damira Šalina. Otišao sam na prvi trening, u prvom sparingu uhvatio giljotinu i odmah zavolio taj sport – prisjeća se.
Od tada je, kaže, sve bilo podređeno treningu.
– Kroz srednju školu sve mi je bilo trening u glavi. Kad god sam mogao, trenirao sam. I tako je ostalo do danas – govori.
Posebno mjesto u njegovoj sportskoj priči ima Jiu-Jitsu klub Zadar, koji ne smatra samo sportskim kolektivom, nego zajednicom koja ga je oblikovala i kao osobu.
– To je stvarno moja druga obitelj. Došao sam tamo kao dijete od 15 godina i stvarno smatram da se nisam mogao okružiti boljim ljudima. U tom sam klubu naučio puno životnih vrijednosti i lekcija – kaže.
Danas, dodaje, već i sam polako prenosi ta iskustva mlađima.
– Sad uhvatim sebe kako mlađima govorim iste stvari koje su nekad meni govorili stariji u klubu. To je jedan lijep krug koji stalno ide dalje – ističe.
Veliki rezultati nisu prošli nezapaženo ni izvan sportskih dvorana, a Leo priznaje da mu puno znači kada trud i odricanje prepozna i šira zajednica.
– Jako je lijepo biti primijećen. Kad ti ljudi iz tvog grada i tvoje sredine kažu da su ponosni na tebe, onda stvarno vidiš da sve to ima smisla – kaže.
Za kraj, Leo je poslao jasnu poruku svima koji možda razmišljaju o ulasku u sport, ali još uvijek oklijevaju.
– Samo neka krenu. Najteže je doći prvi put, upoznati nove ljude i napraviti taj prvi korak. Ali kad jednom dođeš i vidiš kakva je atmosfera, onda sve ide lakše – poručuje.
Dodaje i da je jiu-jitsu sport za sve generacije.
– Kod nas u klubu ima svih dobnih skupina i svi dobro funkcioniraju. To je sport koji se brzo širi i stvarno dopušta svima da treniraju i napreduju svojim tempom – zaključio je Leo.
